INTERVJU: SAMO M. STRELEC I DRAŠKO ZIDAR
7.2.2018. 4:14:15h
"Ovdje se ne živi drugi put"
14. virovitičke kazališne susrete otvorit će 9. veljače premijerna izvedba predstave 'Svatković' Huga von Hofmannsthala u režiji Same M. Streleca i izvedbi Kazališta Virovitica. Uoči premijere porazgovarali smo s redateljem i nositeljem naslovne uloge Draškom Zidarom
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Draško "Svatković" Zidar i Samo M. Strelec / Krešimir Tomac

Ovogodišnji Virkaz otvara predstava „Svatković“. Kako je izbor pao na taj nekad slavni, a danas klasični Hofmannsthalov komad?

Samo M. Strelec: Komad je predložio direktor Miran Hajoš. Čitao sam ga davno na faksu, imao neku slutnju i glas koji je govorio: „Volio bih ga jednom raditi u životu, ali ne, ne, još ne...“

… i pravi trenutak je stigao. Riječ je o svevremenom komadu. Na koji način je on suvremen, odnosno zašto ga treba sada i ovdje postaviti?

Samo M. Strelec: Suvremeni komadi govore o suvremenim ljudima, a čovjek se u neku ruku nije bitno mijenjao od starih Grka, dok je sam Svatković „tema“ već od srednjeg vijeka... Trebamo ga postaviti jer ga nitko drugi umjesto nas neće ;-). Po meni, javna sredstva u javnim kazalištima treba trošiti na stvari koje si kao zajednica smijemo, moramo i trebamo priuštiti. Teatri „liberalno-komercijalnog“ kova u kojima je prvi postulat da je iznos na blagajni viši od troškova ne mogu postaviti pitanja koja postavlja Hofmannsthal.

Draško Zidar: Svatković je zapravo vrlo upozoravajući komad. Bez obzira kako tko tumačio način na koji nas upozorava, a upozorava nas vrlo direktno da se „na kraju podvlači račun”, da nam sve ono što živimo i radimo na kraju daruje ili spokoj ili nemir jer jedino što je sigurno na ovom svijetu je prolaznost ili kako kaže Hofmannsthal „ovdje se ne živi drugi put”. Ljudi poput Svatkovića uvijek su bili i bit će tu negdje oko nas pa možda i u svakome od nas čuči neki mali Svatković i to daje svevremeni štih tom tekstu. Zapravo je mali poziv na preispitivanje samih sebe.

Dojma sam da je komad u konačnici optimističan – nudi naslovnom junaku prilično jeftino iskupljenje. Slažete li se s takvim krajem? Vrag nije bio zadovoljan.

Samo M. Strelec: Vrag nikad nije zadovoljan. A Bog, suprotno, negdje u nekom svom starom bestelleru kaže da je poslao sina da bismo mi imali života i to u obilju.

Draško Zidar: Mislim da je to pitanje vizure. Netko će kraj svakako okarakterizirati kao optimističan, no koliko je takvo „jeftino iskupljenje” zaista jeftino iz nekih drugih vizura je diskutabilno jer teško ćete Svatkovićima koji se „valjaju” u bogatstvu objasniti da je iskupljenje na ovaj način jeftino. Osobno se slažem s takvim krajem jer jedino gdje možemo biti svi jednaki je Božji sud i to je zapravo taj optimizam i nada. Vrag naravno ne može biti zadovoljan jer želi prigrabiti za sebe sve što može, a Božji nauk je „dijeli s bližnjima jer kad budeš pozvan, ništa od ovozemnih bogatstava osim duše ne ide s tobom”… pa zato pripazimo kakvu dušu nosimo pred svevišnjega.

Hofmannsthal u pogovoru napominje da iz sadržaja komada treba izvući pouku. Koju ste vi pouku izvukli na prvo čitanje i je li se promijenila kroz rad na tekstu i predstavi?

Samo M. Strelec: Malo tu Hofmannsthal zvuči kao Brecht sa svojim „Lehrstückom“. Draško, što kažeš? Čini mi se da se poukom nismo baš mnogo bavili... možda jer vjerujemo da je tako jednostavna da je nemoguće ne iščitati je.

Draško Zidar: Pouka je zapisana u svaki stih, ali kad bismo je trebali izvući, rekao bih da glasi „ne čini drugima ono što ne želiš da se tebi dogodi” ili „kako sijemo tako ćemo i žeti”. Ali to bi bilo vrlo površno jer se pouka može iščitati i na socijalnoj razini, budući da tekst preispituje i društvene odnose, iskrenost, ljubav, prijateljstvo…

Koliko se tekst promijenio u radu na predstavi? Je li bio samo odskočna daska za daljnja istraživanja svatkovića u nama ili?

Samo M. Strelec: Osobno ne znam pisati dijaloge, a i pretenzija prema „autorskom projektu“ nemam. Dovoljno mi je pametan dramski autor koji me stavi pred problem realizacije, interpretacije njegovog komada. Meni je divno vidjeti kad u „starinskoj formi“ i jezika, stiha i rime... nadahnut glumac, progovori „autorski“. Draško, a tvoj odnos do samog teksta?

Draško Zidar: Što se mene tiče, ostalo ga je dovoljno da kažemo što želimo. Mogli smo, naravno, igrati integralnu verziju, ali bojim se da bi se u „šumi” stihova otupila oštrica današnjice. Siguran sam da je materijala, ako ništa drugo, a ono za razmišljanje, ostalo dovoljno ukoliko želimo razmišljati o Svatkoviću u nama.

Je li ostalo materijala za redateljsko „igranje“? U kakvo izvedbeno ruho ste postavili Svatkovića

Samo M. Strelec: Mi redatelji igramo (se) ljudskim gestama, tijelima, riječima, vremenom, prostorom… i uvijek, uvijek, uvijek je tu mjesta za nas. Volens nolens - osuđeni smo na slobodu. Slobodu odabira između „da“ i „ne“.

U Viroviticu se, Samo, vraćate igrati nakon dvije godine i odličnog Kralja Ubua (kritiku pročitajte ovdje), a ovaj komad se čini kao vrlo zgodan i logičan nastavak. Kako vi gledate na odnose ta dva komada i njihovu komunikaciju s današnjicom?

Samo M. Strelec: Znam da je kliše, ali ako u komadu nisam sposoban pronaći poveznicu sa „danas“, onda je sve uzalud. Jer „muzejski teatar“ od jučer za ljude od danas... ne znam čemu bih to radio. S druge strane, ako nemam povjerenje u moć komada, starog, starinskog, onda bolje da ga ne radim i napišem „autorski projekt“. Ta „tenzija“ me inspirira. Naš Ubu je dokazao da komunicira s današnjicom. Nadam se da će i Svatković.

Draško, u Ubuu ste tumačili legendarni naslovni lik, a sad preuzimate ulogu Svatkovića. Postoje li veze između tih likova i kako ste pristupili Svatkoviću? S pomakom u pretjeranost ili ste ga zadržali u prostoru stvarnosti?

Draško Zidar: Svatković je svakako drugi i drugačiji koncept. Za razliku od Ubua, puno je stvarniji i bavi se zapravo čovjekom, dok se Ubu više bavi sistemima i što oni mogu napraviti od čovjeka. U Svatkoviću mjesta za pretjeranost ima toliko koliko smo sami skloni pretjerivanju u životu. Prostor stvarnosti je nešto što je danas vrlo širok pojam jer nekome je stvarnost Ferrari, a nekome poderana cipela, no na kraju svi pred Boga idemo bosi i to je na neki način sretan kraj. Zato mislim da je Svatković lik prostora stvarnosti i tu ga pokušavamo oživjeti.

Samo, često radite s Kazalištem Virovitica. Što vam ono nudi da mu se uvijek vraćate?

Samo M. Strelec: Ni u snu ne bih mislio da ću u nekoj drugoj, stranoj zemlji, gradu za koji do Voyzecka nisam ni znao da postoji, naći svoju kazališnu družinu, koja me podržava i omogućava ostvarivanje mojih kazališnih sanjarenja. Nadam se da joj i ja nešto vraćam.

Vraća li Samo, odnosno kako je raditi s njim i koliko vas obogaćuje rad s njim?

Draško Zidar: O da, vraća... ponekad se tako zanese da mi je žao što nije glumac. Inače, raditi s njim meni je osobno lako i zabavno... Ima odličan osjećaj za dinamiku proba, nije redatelj „tlačitelj“ nego pušta da ideja u glavi glumca dozrije i pušta vas da na probi radite ono čemu proba i služi... da probate, a to je vrlo inspirativno.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved