DAMIR ORLIĆ UOČI PREMIJERE PREDSTAVE "GDJE SU NESTALE ČARAPICE?":
18.1.2018. 9:13:18h
"Nužno je istraživati nove oblike i približiti publici suvremeno dječje kazalište"
U petak 19. siječnja GKL Rijeka premijerno će izvesti predstavu za najmanje 'Gdje su nestale čarapice?', autorice koncepta i redateljice Mile Čuljak u izvedbi Alexa Đakovića, Davida Petrovića i Damira Orlića koji nam je i najavio predstavu iz prve ruke
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Damir Orlić / gkl-rijeka.hr

U petak ćete se premijerno poigrati dječjim čarapicama. Kako je došlo do predstave za najmanje „Gdje su nestale čarapice?“ i kako ste razvijali ideju autorice Mile Čuljak?

Gradsko kazalište lutaka Rijeka ove sezone nastavilo je sa predstavljanjem novih vrsta kazališnih predstava za djecu. Nakon prošlosezonskih "pričopredstava" u kojima je osnova kazališno pripovijedanje, ove sezone predstavljamo kazalište za našu najmanju publiku ili "teatar u pelenama". Sama ideja je omogućiti bebama scenski doživljaj na razini koja je njima prikladna i svojom izvedbom stimulirati njihove osjete, stoga je osnova bio materijal koji je pripremila koreoredateljica Mila Čuljak u kojem je objašnjeno što djeca u toj dobi percipiraju i na što reagiraju, tj. pentatonska ljestvica, svjetla, boje, pokreti i sl. Glavna tema priče su  rasparene čarapice i što se s njima događa te smo krenuli u zajedničko istraživanje koje nas je nakon zanimljivog i zabavnog puta dovelo do predstave.

Što ste vi osobno u radu na predstavi naučili o predstavama za „pelenaše“? (O reakcijama samih pelenaša pitat ću vas nakon prvih 50 scenskih druženja s njima.)

Odigrali smo nekoliko predstava za "probnu" publiku jer za ovakav oblik predstave nužno je prije premijere vidjeti reakciju mališana. Nakon tih izvedbi prva stvar koju sam "naučio" je da moramo biti spremni na sve u svakom trenutku. Predstava je i zamišljena kao ineraktivna, ali  to ne ovisi o nama trojici izvođača nego isključivo o našoj publici. Imali smo jednu izvedbu u kojoj su djeca bila povučena i nisu bila raspoložena za suigru, a na posljednjoj probnoj izvedbi interakcija je trajala od ulaska publike u dvoranu do kraja predstave, što je naravno bilo fantastično. Mi glumci imamo zadani materijal i koreografiju, ali u svakom trenutku spremni smo prilagoditi se našim "pelenašima". Stoga pravilo ovakve igre je – budi spreman na sve!

GKL Rijeka na repertoaru ima još jednu predstavu za najmanje, „Beba bebač“, što je čini gotovo pa iznimkom među hrvatskim lutkarskim kazalištima. Što mislite zašto nema više takvih predstava te gdje vidite njihove potencijale?

Mnogo toga nema u našim kazalištima, npr. lutkarskih predstava za odrasle jer kod nas je uvriježeno pravilo da kad je lutka na sceni, onda je to samo za djecu, dok je drugdje itekako razvijena i ta vrsta lutkarskih predstava. Isto tako je i s bebama i predstavama za njih jer naravno takva vrsta predstave nosi sa sobom i određene okvire. Na primjer, ako radite interaktivnu predstavu za bebe, ne možete u publiku pustiti sto beba, isto tako sadržaj treba prilagoditi njihovoj dobi. Možda je problem i u manjku edukacije, ali i hrabrosti odgovornih u kazalištima koja se većinom drže dječjeg "mainstreama" i idu na sigurno. Zato mi u Rijeci želimo istražiti nove oblike i približiti našoj publici suvremeno dječje kazalište.

Kad smo kod istraživanja, ranije ste spomenuli pričopredstave. Iako one same nisu nove, novina na našim prostorima je način na koji je oblikovana predstava „Četiri godišnja doba“ – kao japanski kamišibaj teatar. U njoj se, za razliku od „Čarapica“, malenoj publici obraćate riječima. U kojem se „mediju“ bolje osjećate na sceni – u riječima ili vizualnosti?

Obje vrste kazališne izvedbe su mi drage i okušao sam se i u plesnim predstavama i u pripovjednom kazalištu i prije dolaska u GKL. S obzirom na trenutnu situaciju u kazalištima, medijima i svemu što okružuje nas i našu djecu, s kakvim se načinom govora i izgovora jezika susrećemo, te pogotovo zbog "novopečene" komunikacije nastale s pojavom silnih spravica za komunikaciju koje nas zapravo udaljuju jedne od drugih, mislim da je nužno njegovati jezik (kako književni tako i zavičajni), govor, verbalnu komunikaciju, pripovijedanje i čitanje bajki, kako nam djeca u budućnosti ne bi razgovarala u "smajlićima i lajkovima".

Prije godinu i pol ste glumačko kazalište za „velike“ zamijenili lutkarskim kazalištem. Možete li sumirati ovu lutkarsku godinu i pol? Kakva je atmosfera u GKL-u Rijeka, kako se rade predstave, kako publika reagira na njih? 

Djeca u publici na najljepši mogući način podsjetila su me na bit mog glumačkog poziva, a na koji se u posljednje vrijeme počela hvatati paučina i prašina – to je da kao glumac i izvođač postojim isključivo radi publike i nikog drugog. Ta čista dječja energija toliko je "zarazna" da bismo se svi trebali razboljeti i ponovo pronaći dijete u sebi. Još uvijek mi zvuči nevjerojatno kad kažem da sam nakon svake izvedbe u zadnjih godinu i pol jednostavno SRETAN.

Iako ste 14 godina bili član ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca, i ranije i za vrijeme angažmana ste se susretali s lutkama (od uloge konferansjea na PIF-u do nagrade na SLUK-u za Pipi dugu čarapu). Bez obzira na to, koliko vam je bilo zahtjevno prebaciti se u lutkarstvo?

S lutkarstvom sam se povremeno susretao i kao gost u GKL Rijeka gdje sam odigrao dvije lutkarske predstave i prije stalnog angažmana. Nije mi nepoznato, ali se uvelike razlikuje od velike glumačke scene jer sve ono što bih izveo sam (stanja, emocije, karakteri i sl.) treba ubaciti u predmet, to jest lutku, udahnuti joj život, a sebe poništiti. Sigurno je da nisam toliko vješt u tome kao moji sadašnji kolege, ali imam neograničeno povjerenje u njih te uz njihovu pomoć i svoju upornost siguran sam da ću naučiti sve tajne lutkarskog zanata.

Kako gledate na lutku kao izvođača i(li) izvedbeni medij danas? Kako mlada publika reagira na nju?

Lutka je iznimno bitna za djecu kao medij jer je ŽIVA, a nije niz animiranih sličica koje se pokreću gumbom na daljinskom upravljaču. Otac sam dvoje djece koja uživaju u lutkarskom kazalištu i prije mog dolaska, nerijetko se sami kod kuće igraju lutkarskih predstava, izmišljaju priče i prepuštaju se svojoj mašti. Konačno, što su barbike, bebe, plišanci, akcijske figure Batman ili Spiderman? Sve su to lutke i lutka je sama po sebi bliska djeci. Mislim da ne moramo mi djeci približavati lutku i otkrivati je, nego im predstavama omogućiti da uživaju, da ih lutke odvedu u svijet mašte, da ih ponešto i nauče. Lutka ima svoju zabavnu stranu, ali isto tako vrlo bitnu edukacijsku i terapijsku. Postoje razni novi mediji s bezbroj mogućnosti, ali Ježurka Ježić je još  uvijek zakon za djecu.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved