LIVIJA KROFLIN O 50 GODINA PIF-a
18.9.2017. 6:45:07h
"PIF zorno pokazuje kako suvremeno lutkarstvo ne poznaje granice"
Od 16. do 22. rujna u Zagrebu se održava jubilarni 50. međunarodni festival kazališta lutaka – PIF. O povijesti, sadašnjosti i budućnosti festivala koji je u zlatnim danima bio nezaobilazno okupljalište najvažnijih svjetskih lutkara razgovarali smo s Livijom Kroflin, koja je posljednjih tridesetak godina na čelu festivala kao ravnateljica ustanove koja ga organizira, umjetnička voditeljica i selektorica te autorica monografije Estetika PIF-a
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Livija Kroflin / Privatni album

Napomena: Intervju je izvorno objavljen 14. rujna 2017. u Vijencu, br. 613-614

Pred nama je 50. PIF, što je zaista impozantna brojka. Nema mnogo (lutkarskih) festivala koji se njome mogu pohvaliti. Što znači održati pola stoljeća festival financijski rubne umjetnosti?

Prvi PIF održan je 1968. Prije njega bilo je možda pet, šest međunarodnih lutkarskih festivala, uglavnom bijenalnih, tako da je pedeset festivala u pedeset godina zbilja impozantna brojka. Bez obzira na financijsku rubnost, moramo biti zahvalni Gradskom uredu za kulturu i Ministarstvu kulture (kao i njihovim prethodnicima) jer nas, bez obzira na prilike i neprilike, svih ovih pedeset godina podupiru. A to mnogo znači. Zapravo, to znači sve! Od ulaznica se ne bi moglo preživjeti. Festivali u zapadnoeuropskim zemljama znatno više ovise o vlastitim prihodima. Zato se, uostalom, i PIF uvijek trudio raditi što bolji, bogatiji i raznovrsniji program te privući što veći broj publike.

Možete li nam približiti početke PIF-a, motive pokretanja lutkarskog festivala te njegovu prvu, „esperantsku“ fazu?

PIF su 1968. pokrenuli zagrebački esperantisti okupljeni u Studentski esperantski klub (SEK), mladi i zaneseni, protivnici „jezičnog imperijalizma“, promicatelji ideja ravnopravnosti, prijateljstva... Željeli su pokrenuti kulturne akcije u kojima bi glavni jezik sporazumijevanja bio esperanto te na taj način popularizirati međunarodni jezik. Presudnu ulogu odigrao je Tibor Sekelj, poznati svjetski putnik, istraživač, pisac, uvjereni esperantist, čije ime nosi nagrada za predstavu s najhumanijom porukom. SEK je pokušao pokrenuti nekoliko takvih akcija, ali primio se samo PIF. Očito su i lutkari bili isti takvi zanesenjaci. I sami organizatori začudili su se kad su se na natječaj objavljen u esperantskom tisku javila čak četiri profesionalna kazališta lutaka.

Koliko je esperanto bio prisutan na počecima festivala?

U početku su se sve predstave igrale na esperantu, jer je to i bio uvjet nastupa na festivalu. No već nakon 3. PIF-a dopuštaju se povremene iznimke, a od 7. PIF-a uvodi se sekcija u kojoj kazališta mogu igrati na jeziku koji sami izaberu. S vremenom lutkarska je komponenta sve više jačala, a esperantska slabila.

Esperanta već dugo nema na PIF-u.

Tako je, ali ostao je ona egzotična zanimljivost po kojoj je PIF postao poznat širom svijeta. Esperantske veze pomagale su u nalaženju i dovođenju predstava na PIF, široj javnosti PIF je bio zanimljiv zbog te egzotične note, esperantisti su rado dolazili iz razumljivih razloga, i PIF-u je ta jedinstvenost zasigurno pomagala u prvim godinama postojanja. Bez esperantskih veza najvjerojatnije ga ne bi ni bilo.

Kada je PIF postao velik i važan festival?

Zanimljivo je da je uvijek visoko težio, želio biti velik i jak, postati „jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“, kako stoji već u izvješću o prvom PIF-u. Od sama početka PIF su usmjeravali najveći stručnjaci na polju lutkarstva: od osnutka Milan Čečuk, prvi hrvatski lutkarski kroničar, historičar i teoretičar; od prvoga PIF-a Jan Malík; od simpozija na 6. PIF-u Henryk Jurkowski; poslije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini... Već na prvom PIF-u uključena je svjetska UNIMA kao pokrovitelj festivala i organiziran simpozij, nakon kojega će slijediti i drugi simpoziji s uglednim sudionicima.

Iako je i tada vladalo uvjerenje (koje se nažalost nije promijenilo ni do danas) da je lutkarstvo namijenjeno samo djeci, na PIF-u se vrlo rano pojavljuju predstave koje su označene kao predstave za mlade i za odrasle, a prva „prava“ predstava za odrasle pojavila se na 7. PIF-u, kad je gostovao čuveni francuski lutkar Yves Joly. Od 17. PIF-a festival se više ne održava u Dječjem tjednu, nije više toliko ovisan o usmjerenosti na djecu, nego terminski ulazi u Ljeto u Zagrebu, a udio predstava za odrasle osjetno se povećava.

Koje biste razdoblje nazvali zlatnim razdobljem PIF-a?

Osamdesete su bile najbogatije godine, PIF-ovi su bili najbogatiji sudionicima i državama. Kad se slavila 30. obljetnica, htjelo se prikazati trideset predstava. To nije uspjelo, ali je ipak sudjelovalo 25 kazališta iz 17 država, izvedeno je 27 naslova. To je bio najbogatiji PIF i po broju pristiglih prijava: 119 kazališta iz 34 države sa četiri kontinenta! Osim toga imali smo dva tematska bloka, dva okrugla stola, predstavljanje lutkarske škole iz Charlevillea, sastanak Egzekutive UNIMA-e, dvije izložbe, lutkarsku radionicu, promociju knjiga iz vlastite nakladničke produkcije.

S druge strane, kad vam je bilo posebno teško organizirati PIF?

Nakon zlatnih godina došao je rat, obnova, tranzicija, i sve ono što znamo. Manje novca za kulturu, pa tako i za PIF. No važna je kvaliteta PIF-a kontinuitet. Iako su se ljudi u organizaciji mijenjali, učili smo jedni od drugih i nikad nije bilo velikih, umjetnih rezova.

Što je svih tih, i zlatnih i olovnih godina PIF značio u našem lutkarskom?

Sve to vrijeme imao je ulogu svojevrsne lutkarske škole, kad još nije postojao nikakav organizirani studij lutkarstva. Bio je mjesto na kojem su se mogli vidjeti suvremeni dometi lutkarske umjetnosti, neiscrpan izvor najrazličitijih informacija o lutkarstvu, susretište lutkara iz cijeloga svijeta na kojem su oni mogli uspoređivati svoja dostignuća. Predstavio je najvažnije lutkarske škole i pokrenuo izdavačku djelatnost o lutkarstvu.

Koliko su naši lutkari učili na PIF-u i od PIF-a?

Koliko sam ja svjesna, ne onoliko koliko su mogli. Bilo je nekih gostovanja, tu i tamo bi se pozvao koji redatelj viđen na PIF-u, ali čini mi se da nije bilo izravnoga ni velikog utjecaja. Pa ipak, malo se promijenila klima, svijest o lutkarstvu. Vjerujem da je i PIF utjecao na osnivanje Hrvatskoga centra UNIMA, a svakako na osnivanje studija lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.

 

Što su domaća kazališta možda propustila svojom nonšalancijom i laganom ignorancijom? Možete li nas provesti kroz glavne smjernice europskog i svjetskog lutkarstva i sama festivala u posljednjih pola stoljeća?

PIF je odrazio gotovo sve bitne značajke lutkarstva svoga doba i predstavio veći broj najvažnijih lutkarskih predstava druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. U 20. stoljeću ruši se vladavina homogenoga kazališta lutaka, gdje lutke najčešće oponašaju čovjeka ili životinju, a animator je skriven, i nastupa era heterogenoga kazališta, s vidljivim animatorom koji stupa u najrazličitije odnose s lutkom i drugim animatorima, odnosno glumcima na sceni, a sam pojam lutke dobiva mnogo šire značenje te obuhvaća animirane predmete, dijelove scenografije, ponekad čak i materijal. Te su se promjene dogodile već prije osnutka PIF-a, ali mogu se pratiti i na PIF-u. PIF također počinje od homogenih predstava pa postupno ka onima drugima. No već na 2. PIF-u susreće se spoj igre živoga glumca i luke, tijekom godina viđaju se različite lutkarske tehnike, moderna scenska likovnost...

PIF zorno pokazuje kako suvremeno lutkarstvo ne poznaje granice u propitivanju najrazličitijih scenskih tehnika, poetika i žanrova. Poznaje kazalište predmeta kao legitiman dio lutkarskoga kazališta, ne kao posebnu kazališnu vrstu. Vrlo rano, već na 5-om PIF-u, pojavljuju se predstave u kojima se koriste „nađeni predmeti“ (objets trouvés), predmeti iz svakodnevnoga života kojima je dana nova, umjetnička funkcija.

Tu je vrlo važan već spomenuti Yves Joly?

Tako je. Nastupio je na 7. PIF-u, pokazavši kako jednostavni uporabni predmeti – obični kišobrani i suncobrani – postaju scenski likovi te kako se služi dramaturgijom materijala. Pokazao je što je to kazalište predmeta, oblika, simbola, materijala. Pokazao je kazalište metafore.

Možete li bogatstvo izraza i poetika koje su prošle kroz festival svesti na zajedničku estetiku?

Ukratko, PIF je izgradio vlastitu, prepoznatljivu estetiku i poetiku koju ponajprije odlikuje poštovanje prema lutki, interes za odnos čovjeka i lutke te ustrajavanje na vrsnoći animacije.

Koja su to najvažnija imena i kazališta, uz spomenutoga Jolyja, gradila PIF-ovu estetiku?

Uh, nezahvalno! Mogla bih redati desetke važnih kazališta. Pokušat ću se ograničiti na svega nekoliko: Kazalište DRAK, Češka, Kazalište Gioco Vita, Italija, Kazalište lutaka u Wrocławu, Poljska, Green Ginger, UK, Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, Rusija, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište... Što se tiče velikih lutkara, tu su Percy Press Junior, Josef Krofta, Wiesław Hejno, Salvatore Gatto, Albrecht Roser, Jordi Bertran, Stephen Mottram, Neville Tranter, Oleg Žjugžda, Silvan Omerzu, Boris Konstantinov, Evgenij Ibragimov...

Postoje li lutkari i kazališta koja, usprkos PIF-ovim željama, nisu stigla do nas?

Ima ih, ima. Nekima se još uvijek nadamo, to su, primjerice, Little Angel iz Engleske, Bolšoj Teatr Kukol iz Sankt Peterburga, Rusija, Ariel Doron iz Izraela, Philippe Genty iz Francuske i svakako Tro-Héol, također iz Francuske. Neću dalje iz praznovjerja!

Sa željama smo stigli do 50. PIF-a. Što ste kao selektorica pripremili za veliku jubilarku?

Pokušala sam spojiti ono najbolje od tradicionalnog lutkarstva (gosti iz Kine i Slovačke), najbolje u suvremenom lutkarstvu (gosti iz Rusije i općenito ruska škola lutkarstva) i najzanimljivije u prostoru širenja lutkarstva – predstave koje nisu lutkarske, ali se vidi da su ih režirali lutkari.

Koje biste konkretne predstave istaknuli kao posebne poslastice ovogodišnjega festivala?

Djevojčica iz Lenjingrada, Središnjeg državnog akademskog lutkarskog kazališta Sergej V. Obrazcov, Bajka o ribaru i ribici Gradskog kazališta Podgorica iz Crne Gore, Negdje drugdje Kazališta lutaka iz Ljubljane. Ono što me posebno veseli jest odlična hrvatska produkcija pa imamo mnogo hrvatskih predstava ne zato što su naše, nego zato što bi i inače prošle svaku selekciju, posebice predstave Osječana, Splićana, Varaždinaca, Zadrana i Karlovčana.

Ovo je program oblikovan s mišlju na zadani budžet. Kako bi izgledao 50. PIF da mu je sretnim slučajem bio otvoren račun?

Ja uopće ne znam više maštati o velikom festivalu! Uvijek se ograničavam, mislim „ko bu to platil“. Ali za nekoliko kazališta znam, dapače, s nekima smo bili u vrlo ozbiljnim pregovorima. Da je moguće, ove bi godine na PIF-u bila ona četiri kazališta koja sam nešto ranije navela u željama, zatim Art Stage SAN iz Južne Koreje i WHS iz Finske. Bila bi i barem jedna njemačka lutkarska škola, izložba švicarskih lutaka (s lutkama Paula Kleea!) i izdali bismo barem jednu knjigu iz lutkarstva.

Možda svi oni nisu stigli do pedesetoga, no možemo li im se nadati na 51. PIF-u? Sigurno već sad gledate u budućnost.

Naravno, i nadamo se svima tima koji nisu mogli doći (ili koje nismo mogli platiti) ove godine, a posebice se nadam dolasku Južnokoreanaca.

 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2017, All rights reserved