Napomena: tekst je izvorno objavljen 3. lipnja 2010. godine u časopisu Vijenac, br. 424
Radiodrama u Hrvatskoj držala je korak sa svijetom, kako vremenski, tako tematski. Nastala u zoru radiodramske umjetnosti, 1927, tek dijelom sačuvana"Vatra" Ive Šrepela hrvatski je radijski prostor, poput njezinih svjetskih kolegica, uznemirila temom katastrofe kojoj su slušatelji, navikli na radio kao informativni medij – povjerovali. Uslijedila je prva faza radiodramske riječi bez jačega književnog imena, da bi se prijelom dogodio sredinom pedesetih godina s dvama ključnim radiodramskim imenima – Zvonimirom Bajsićem i Vojislavom Kuzmanovićem.
Najcjenjeniji i najuspješniji hrvatski radiodramski autor i redatelj, Zvonimir Bajsić, u komadima je provlačio aktualnu temu neprilagođenosti došljaka u gradovima, kroz prostor dramske stvarnosti i snovitosti iznoseći njihovu osamljenost i potrebu za bijegom ("Lice iza stakla"...., 1964). Osim autorstva, Bajsić je režirao mnoge radiodrame koje su (i) uz njegov redateljski dodir postale antologijske: spomenimo slavne režije Beckettove "Posljednje vrpce" do velikog broja Šoljanovih, Novakovih, Ivančevih, Slamnigovih, Šopovih i Vrkljaničinih radiodrama.
Vojislav Kuzmanović dio je života, zbog zdravstvenih razloga, proveo unutar četiri zida što ga je uputilo na osluškivanje života. To iskustvo prenio je u tridesetak radiodrama kojima je u prostor hrvatske književnosti uveo Beckettov i Ionescov apsurd, najavio Artaudov teatar okrutnosti ("Svežnjevi obješeni o strop", 1966) te predstavio mnoge tematske i poetske novine, poput antijunaka Pube u radiodrami "Ubio sam Petra" (1958), koji kao da izvire iz nadolazeće proze u trapericama i Camusova egzistencijalizma. Sudska drama potrage za motivom zločina, u kojoj se Kuzmanović vrhunski poigrava unutarnjim stanjem lika, dobila je, između ostalih, Nagradu grada Zagreba, važan pokazatelj afirmacije i priznanja radiodramske umjetnosti na našim prostorima.
Bajsiću i Kuzmanoviću ubrzo su se priključili krugovaši, koji su u radiodramu unijeli poetsku raznovrsnost. Antun Šoljan u radiodramama je krenuo od teatra ideja ("Galilejevo uzašašće", 1966) da bi završio u naglašenijem odmaku u farsu i grotesku. Tako je u nagrađivanoj radiodrami "Čovjek koji je spasio Nizozemsku" (1983) prst našega gastarbajtera u nizozemskom nasipu preveo u spašavanje te države od potopa, u groteskni okvir kroz reportersko javljanje uplevši pitanja domoljublja i iseljeništva, pozbiljivši fikciju.
Ivica Ivanac u svoje je komade unosio elemente apsurda, kao u "Kriku" (1963) s introspektivnim preispitivanjem prošlosti i potragom za neizrečenim krikovima i ostavljenim gorčinama. Ivan Slamnig u povremenim se izletima u radijski eter oslanjao na vlastitu poetiku ludizma, stvarajući originalne radiobajke ("Knez", 1959), dok se Slobodan Novak razračunavao s ratnom prošlošću, prvi put odbacivši doktrine ("Strašno je znati", 1962). Tematski i stilski bitno drukčiji, Nikola Šop u svojim je radiodramskim poemama ("Bosanska trilogija…", 1968–75) vrhunski pretočio poetičnost u auditivnost.
Poslije su radiodramu prepoznali i razlogovci te potom borhesovci, što joj je osiguralo stalnu tematsku aktualnost i još raspršenije poetike. Dojmljivu radiodramsku riječ u tom razdoblju stvorili su Slobodan Šnajder, Ivan Bakmaz te Irena Vrkljan u suautorstvu s Bennom Meyer-Wahlackom.
U zlatnom razdoblju 1960-ih i sedamdesetih godina hrvatska je radiodrama dosegnula vrhunce recepcije i golem svjetski ugled. Slušanošću je daleko nadmašivala kazališne i televizijske komade, bila prevođena na sve važne svjetske jezike te izvođena diljem svijeta, a s najvećih svjetskih natjecanja vraćala se s nagradama i priznanjima.